Jedan mali podsjetnik na nekadasnje piskaranje i zapisivanje razgovora koje covjek vodi sam sa sobom,jer svi imamo takve razgovore, bilo da su to oni pred ogledalom o ljepoti,pred san o sutrasnjim planovima,il’ ipak svakodnevna borba sa samim sobom. Neki ljudi to smatraju malim znakom ludila,a ako je tako onda je veci dio ove planete lud,ali…
Dani napokon postaju laksi. Malo hladnog zraka nije nikom nastetilo. I tako svi u nekim nezgodnim situacijama govore kako im treba zraka, ili hladnog zraka. Nisam sasvim sigurna. U svakom slucaju, ne vjerujem da im treba topli zrak koji cini da se jos vise gusite, kao da vam vec ta neugodna situacija nije uzela dovoljno…
Nema vise rijeci za pisanje. Vise nista ne podstice rijeci da izadju. Ponekad promakne poneka recenica, i to je sve. Tjraj emocije, vjcito ih tjraj. I kako onda da ocekujem nesto iz nicega. Nikad necu pisati, stvarati, nikad niko nece citati, bacati knjigu, trgati listove, smijati se gluposti, plakati slucajnosti istog… Nikad nikom nece biti…